USKRS
Uskrs ili Vaskrs (crsl. vъskrьsъ), po nekim krajevima i Veligdan, a kod nekih pravoslavnih hrišćana još se naziva i hrišćanska Pasha (grč. Χριστιανικό Πάσχα),[1][2] a kod hrišćanske zajednice na Srednjem istoku Uskršnja nedjelja (ekav. Uskršnja nedelja; arap. أحد القيامة),[3][4] najveći je hrišćanski praznik kojim se proslavlja Baskrsenje iz mrtvih Isusa Hrista, koje je u Novom zavjetu opisano da se desilo trećeg dana posle njegove smrti, uključujući i dan smrti nakon njegovog raspeća od strane Rimaljana na Golgoti, odnosno prve nedelje poslije Velikog petka.[5][6] To je pokretni praznik i praznuje se posle jevrejske Pashe (hebr. pessach) u prvu nedelju posle punog mjeseca, koji pada na sam dan proljećne ravnodnevnice ili neposredno poslije nje. Smatra se vrhuncem stradanja Isusa Hrista, kojem prethodi Veliki post, 40-dnevni period posta, molitve i pokajanja.
Hrišćani koji poštuju Uskrs obično označavaju nedelju prije njega Velikom sedmicom, koja u zapadnom hrišćanstvu počinje na Cvijeti, čime se obilježava Isusov ulazak u Jerusalim. Sedmica uključuje Veliku srijedu, na kojoj se oplakuje izdaja Isusa,[7] a sadrži i dane Vaskršnjeg trodnevlja, uključujući Veliki četvrtak, sjećanje na Veliku i Tajnu večeru,[8][9] kao i Veliki petak, sjećanje na raspeće i smrt Isusa i Veliku subotu.[10] U istočnom hrišćanstvu, isti dani i događaji se obilježavaju nazivima dana koji svi počinju sa „Sveti“, “Veliki“ ili „Sveti i Veliki“; a sam Vaskrs se negdje naziva „Velika i Sveta Pasha“, „Vaskršnja nedelja“, „Vaskrs“ ili „Nedelja Vaskrsa“; u zapadnom hrišćanstvu se nedelja prije Uskrsa naziva Strasna sedmica, u koju spada Špijunska srijeda, Dobri ili Veliki četvrtak i petak i Strasna subota. U zapadnom hrišćanstvu, Uskrs, ili Uskršnja sezona, počinje na Uskrs i traje sedam nedelja, završavajući se dolaskom 50. dana, Nedeljom Pedesetnice. U istočnom hrišćanstvu, pashalno vrijeme se završava i Pedesetnicom, ali se Veliki praznik Vaskrs napušta 39. dana, dan uoči praznika Vaznesenja.
Uskrs i s njim povezani praznici su pokretni praznici, koji ne padaju na određeni datum; njegov datum se računa na osnovu lunisolarnog kalendara (solarna godina plus mjesečeva faza), sličnog hebrejskom kalendaru. Prvi Nikejski sabor (325. godine) uspostavio je samo dva pravila, odnosno nezavisnost od hebrejskog kalendara i jednoobraznost širom svijeta. Nisu navedeni detalji za proračun, već su razrađeni u praksi, što je proces koji je trajao vjekovima i izazvao brojne kontroverze. Dolazi prve nedelje posle crkvenog punog mjeseca koji nastupa 21. marta ili najranije posle toga.[11] Ako se računa na osnovu gregorijanskog kalendara, datum tog punog mjeseca ponekad se razlikuje od datuma prvog astronomskog punog mjeseca posle martovske ravnodnevice.[12] Kod istočnih hrišćana, Vaskrs najranije može da bude 4. aprila, a najkasnije 8. maja, a kod zapadnih hrišćana uvijek bude između 22. marta i 25. aprila. Iz istorijskih razloga (da datum Vaskrsa za sve pravoslavce određuje Jerusalimska patrijaršija, koja se i dalje drži julijanskog kalendara), i crkve koje inače koriste novojulijanski kalendar, kao što su Grčka i Rumunska, slave Vaskrs po Pravoslavnoj pashaliji (način određivanja datuma praznovanja Vaskrsa), i nema veze ni sa julijanskim ni sa gregorijanskim kalendarom.
U većini evropskih jezika i hrišćanski Uskrs i jevrejska Pasha nazivaju se istim imenom; i u starijim engleskim verzijama Biblije takođe je termin Uskrs korišćen za prevod Pashe.[13] Engleski termin Easter potiče od saksonskog proljećnjeg festivala Eostre;[14] Uskrs je po svom nazivu vezan za jevrejsku Pashu, zbog svog porijekla (po porijeklu sinoptičkih jevanđelja, kao i zbog toga što su se raspeće i vaskrsenje desili tokom nedelje Pashe)[15][16] i po velikom djelu svoje simbolike, kao i po položaju u kalendaru.
Uskršnje tradicije variraju u čitavom hrišćanskom svijetu i uključuju službe izlaska sunca ili kasnonoćna bdenja, uzvike i razmjenu pashalnih pozdrava, ukrašavanje krsta cvijećem,[17] nošenje uskršnjih kapa od strane žena, „grljenje crkve“[18] i dekoraciju i zajedničko lomljenje uskršnjih jaja, što predstavlja simbol praznog groba.[19][20][21] Uskršnji ljiljan, simbol vaskrsenja u zapadnom hrišćanstvu,[22][23] tradicionalno ukrašava priprate crkava tokom Uskrsa.[24] Dodatni običaji koji su postali povezani sa Uskrsom i koje praktikuju i hrišćani i neki nehrišćani, uključuju uskršnje parade, zajednički ples (istočna Evropa), Uskršnjeg zeca i lov na Uskršnja jaja.[25][26][27][28][29] Postoji i tradicionalna uskršnja hrana koja se razlikuje u zavisnosti od regiona i kulture.
Na latinskom i grčkom, hrišćanski praznik se zvao i još uvijek se zove Pasha (grčki: Πασχα), riječ koja potiče od aramejske riječi פסחא (Paskha), srodne hebrejskoj riječi פסח (Pesach). Riječ je prvobitno označavala jevrejski festival poznat kao Pasha, u znak sjećanja na izlazak Jevreja iz ropstva u Egiptu.[30][31] Još 50-ih godina 1. vijeka apostol Pavle je, pišući iz Efesa hrišćanima u Korintu,[32] primijenio taj termin na Isusa, a smatra se da je malo vjerovatno da su efeski i korintski hrišćani prvi čuli tumačenje Izlaska 12. govoreći o Isusovoj smrti, a ne samo o jevrejskom ritualu Pashe.[33] U većini jezika, izuzeci su germanski jezici kao što je engleski, praznik je poznat po nazivima koji potiču od grčkog i latinskog Pasha.[2][34] Pasha je takođe ime po kome se u Pravoslavnoj Crkvi pamti i sam Isus, posebno u vezi sa njegovim vaskrsenjem i vremenom njegovog praznovanja.[35] Drugi praznik nazivaju „Nedelja Vaskrsenja“ ili „Vaskrsenje“, po grčkom Αναστασις (Anastasis), „dan vaskrsenja“.[3][4][36][37] Vaskrs i vaskrsenje su crkvenoslovenski nazivi srpske redakcije, dok su Uskrs i uskrsnuće narodni oblici.[38] U upotrebi u Srbiji su još i Voskres i voskresenije, kao crkvenoslovenski nazivi iz ruske redakcije i Veligdan na jugu Srbije (prizrensko-timočki dijalekt).

U južnoslovenskim i drugim istočnoslovenskim jezicima postoji i naziv Veligdan (bug. Velikden, mak. Veligden, bel. Vяlіkdzenь, ukr. Velikdenь, crsl. Velikъ dьnь), prema starom pravopisu neizjednačeno Velikden, u značenju „veliki dan”. Slovenački i zapadnoslovenski jezici koriste naziv Velika noć, odnosno Velikonoćje (sloven. Velika noč, polj. Wielkanoc, češ. Velikonoce, slč. Veľkonočé). Svi nazivi sem Pasha i Vaskrs narodnog su porijekla.
Savremeni engleski izraz Easter, srodan sa modernim holandskim ooster i njemačkim Ostern, razvio se iz staroengleske riječi koja se obično pojavljuje u obliku Ēastrun, Ēastron ili Ēastran; ali i kao Ēastru, Ēastro; i Ēastre ili Ēostre. Beda je pružio jedini dokumentarni izvor za etimologiju te riječi, u svojoj knjizi „Računanju vremena“ iz osmog vijeka. Napisao je da je Ēosturmōnaþ (staroengleski za mjesec Ēostre, preveden u njegovo vrijeme kao „Pashalni mjesec”) engleski mjesec koji odgovara aprilu, za koji kaže da se nekada zvao po njihovoj boginji po imenu Ēostre, u čiju su se čast u tom mjesecu proslavljali festivali i pravile gozbe.[39] U istom rečniku se napominje i da je ova boginja mogla da bude i izmišljena i da je njeno postojanje samo „moguće”.[40]
