General koji je za većinu bio heroj, jer je u jeku ratnih sukoba u Hrvatskoj iz kasarne u Varaždinu, a koja se našla u neprijateljskom okruženju, izvukao i time spasao 220 vojnika i 37 oficira, za neke je bio izdajnik, jer je neprijatelju predao naoružanje.

Trifunoviću je zbog događanja u kasarni u Varaždinu, ali i zbog njegovog angažovanja u ratnim sukobima, suđeno u više navrata i u više zemalja bivše SFRJ (Srbija, Hrvatska, Slovenija), a on je tvrdio da bi jednako postupio i spasao vojnike i svoje podređene u bilo kojim okolnostima. A konkretno u Varaždinu, kako je govorio, tehniku i oružje je onesposobio, te nisu dospeli u ruke neprijatelja.

Imao je običaj da kaže, da je on je na čudan način pomiriop tri tada zaraćene države koje su ga svaka za sebe gonile za najteže zločine.

U Beogradu je bio osuđen za izdaju, ali je nakon pritiska javnosti, posebno nevladinog sektora, najpre bio aboliran, da bi 2010. Vrhovni sud Srbije ukinuo presudu protiv Trifunovića i njegovih saradnika Popova i Raduškog.

U izjavama, a u situacijama kad su se mediji za njegov slučaj interesovali, često je govorio da mu treba stan od države, da bi mogao da okupi porodicu, koja se zbog njegovog stradanja rasula i osirumašila.

Ponavljao je kako želi da mu se vrati penzija koja mu pripada po činu, da mu se isplate zaostali dodaci, te da ga država obešteti zbog dvadesetogodišnjeg maltretiranja, robijanja, ali i narušavanja ugleda kroz suđenja i klevete koje su i najviši vojni zvaničnici o njemu iznosili .

Hrvatska ga je teretila zbog navodnih ratnih zločina, a Slovenija zbog zločina protiv civilnog stanovništva, a priosećajući se kako su u Srbiji bili dočekani vojnici koje je spasao, a koji su kasnije svedočili o dešavanjima u Varaždinu, Trifunović je u dokumentarnom filmu „Predstava: izdajnik protiv zločinca“, rekao kako su mu poručili da njima ne trebaju živi ljudi, već „da su Srbiji potrebni mrtvi heroji – da pozlate istoriju, da se Srbija njima ponosi“.

Vlado Trifunović je objavio tri knjige o svom stradanju, „Moja borba za istinu“, „Budenje savesti“ i „Neću milost“, ali je poslednje dane dočekao u hotelskoj sobi tri sa četiri beogradskog hotela Bristol. Ta soba je od povratka iz Varaždina 1991. godine bila njegov jedini dom.

Rođen je 1938. godine u Prijedoru, u Bosni i Hercegovini.